Posvete i pjesme s 11. Noći knjige na FHS-u

Posvete i pjesme koje su se čitale u drugom dijelu 11. Noći knjige na Fakultetu hrvatskih studija, 25. travnja 2022. godine.

 

Čitanje poezije Nikole Michaela Sušeca te posveta i pjesama posvećenih Jerku Kučiću i Nikoli Michaelu Sušecu

 

Tea Vlahov

“Za one koji me ne poznaju, ja sam Tea Vlahov. Poznavala sam i Nikolu i Jerka.

S Nikolom sam zajedno studirala, bili smo kolege s oba smjera, ali osim toga bili smo i prijatelji. Jerka sam upoznala preko zajedničke prijateljice. Jerko mi je bio najbolji prijatelj, uvijek smo provodili vrijeme zajedno. Obojica su bili predivne osobe, bili su uvijek radosni, puni života i bili su jedinstveni. Nikola je bio umjetnička duša, nebrojeno puta znao je zastati uz neko stablo i napisati pjesmu ili se odvojiti od skupine jer je dobio inspiraciju. Jerko je bio kao nitko koga sam poznavala, uvijek je bio podrška i kada god da si ga trebao, on je bio tu.

Opisati te dvije individue iznimno je teško, zato bi htjela pročitati pjesme posvećene njima.

Pjesmu posvećenu Nikoli napisala sam jedne večeri kada smo bili skupa. Inspiriralo me njegovo pisanje pjesme.

Daj nam reci pjesmu što si sada zapisao

Reci nam svoje misli

Što kao struja svijesti prolaze tvojim umom

Reci koji sklad i harmonija bruje tvojim umom

Kao pčela koja bruja

Što ranom zorom

Čine jutarnju muziku

Iduća pjesma je posvećena Jerku. Pjesma se zove „Dani prošlosti“.

Ima dana kada jedino što želim

Jedino čemu se nadam

Jesi Ti

Umom prolaze mi naše uspomene

Vidim tebe

I osjećaj je da si još tu

Čujem tvoj glas

Igramo se kao i uvijek

Smijemo se

I svaki dan bio je poseban

Ti si bio poseban

Dok mi se umom nizaju slike prošlosti

Duša moja pati

Pati jer joj nedostaješ Ti

I boli svaki dan bez tebe

I boli što te nema

I boli što te za svu vječnost koje čovjek svjestan je – Tebe nema

Ali iako te ne vidim,

Iako te ne čujem,

Znam da si tu

Znam da je nemoguće da te u jednom trenu ima,

A u drugom ne

Osjetim te

Vidim te

I znam da ćeš biti tu uz mene

Za svu vječnost”

 

Marko Šarunić (čitao Dominik Havidić)

“Bilo je to nekih 2, možda 3 dana prije tog nesretnog petka. Na faksu se razbježala ekipa svojim kućama, ja nisam imao nekog pametnijeg posla, a Jerko je taman odlučio da mu se uopće ne da na predavanje i udobno se zavalio na relativno nedavno postavljene (i poprilično neudobne) klupe ispred glavne zgrade fakulteta. Toliko poznata scena – realno ti je i drag profesor, možda ti je i predmet zanimljiv, ali baš si nekako u raspoloženju za opuštanje na škrtom popodnevnom suncu i neobveznu ćakulu, kako to mi s juga volimo reći. Tako je i on toga dana sjeo sa mnom prije nego što smo, zbog iznimno krucijalne blizine aparata za kavu, preselili u knjižnicu. Ono što je uslijedilo bio je posljednji razgovor kojeg sam imao sa Jerkom.

I baš je taj razgovor bio najintimniji i najosobniji kojega smo ikada imali. Pričao mi je dugo o svojoj obitelji, posebno o svome ocu koji je imao popriličan broj godina kada se Jerko rodio i koji je napustio ovaj svijet kada je Jerko imao 13 godina, ako me sjećanje dobro služi. Pričao je o njemu s posebnim žarom, pa i o svojem djedu i pradjedu i njihovim zanimljivim i bogatim životima, prožetim raznim avanturama. Nekako je s nama dvojicom uvijek bilo tako, valjda zato jer smo oboje iz vrlo sličnih krajeva i jer smo u našem odnosu u Zagrebu pronašli bliskost kakvu dva bodula, tj. otočanina mogu pronaći u dalekoj i hladnoj metropoli. Uživao sam ga slušati, ne samo zato jer je pričao zanimljivu priču nego zato što me podsjećao na ljude sa mojega otoka dok je pričao – glasno, jasno i s puno žara i mahanja rukama, onako baš kako otočani obično i pričaju. Prije nego što smo se rastali, utanačili smo sve detalje za subotnji izlazak van. Dogovoriti izlazak s njim bio je vjerojatno najlakši posao na svijetu, a kako i ne bi sa čovjekom takve energije i ljubavi prema životu. Već smo jednom zarakijali u Roku i nije falilo komičnih scena Jerka kako onako uživljen i u totalnom zanosu pleše u Roku, što se naravno nije svidjelo namrgođenom zaštitaru kojemu se nije dopao njegov stil. Kao da je Jerka bilo briga, onako jednostavno odjeven u bijelu majicu i pun energije djelovao je iskrenije i rasplesanije od svih nas tamo koji smo pokušavali ostaviti nekakav „dojam“. Takav je bio Jerko – bez foliranja, bez glumljenja, čisto i unikatno svoj. Od mnogih njegovih vrlina koje je iz dana u dan pokazivao, jedna je bila i zainteresiranost za svijet oko sebe. Prije tog istog izlaska, pun je žara slušao mene i mog dragog kolegu Silvija kako, pod utjecajem jeftinog brandy-ja, pokušavamo složiti nekakvu koherentnu priču oko onoga što se događalo u Ukrajini iako se, po svom priznanju, uopće nije toliko razumio u cijelu tu priču. Ali bio je voljan čuti nešto novo – i ne samo tad. Kako ne voljeti takvu pojavu od čovjeka?

Pa ipak, od svih njegovih vrlina najveća je bila ona koja ga je krasila i tog nesretnog, tužnog petka. Čim je čuo da je naš dragi Niko nestao, prvi se javio da organizira ekipu koja bi pomogla u traženju i još je i kontaktirao njegovu obitelj. Nisam siguran da su Niko i on bili išta više od poznanika s faksa koji bi u prolazu popričali, ali on je u toj teškoj situaciji djelovao kao da mu je Niko rođeni brat. U tom su trenutku Jerko i dvojica kolega koji su išli tražiti Niku simbolizirali sve ono što ovaj fakultet jest – malena institucija puna ljudi velikog srca i velikog osjećaja za drugarstvo. Jerkovi roditelji i rodbina mogu biti ponosni na sjajnu osobu koju su odgojili. Svi mi jesmo od velike priče, ali samo su najbolji među nama od velikih djela. Jerko je bio taj u cijeloj punini svoga bića. Nesebičan, zabavan, društven, simpatičan i beskrajno odan. Nezamjenjiv.

Ne znam je li njegova duša sada na nekom boljem mjestu, jer ću takvo što prepustiti onima kojima vjera ispunjava srce. Ono što ja vjerujem jest da osoba ne umire dokle god postoji uspomena na nju. A na tebe će, dragi moj Jerko, postojati zauvijek. Zato što će uvijek postojati netko tko će se sjetiti tvojega herojstva, tvojega nesebičnog čina pomoći koji nam te i uzeo sa ovoga svijeta. Svi ćemo mi ostariti, gledati kako nam lice gubi bitku sa borama, mladost kako nam se kao svijeća lagano gasi. A ti ćeš, brate moj, zauvijek ostati mlad. I baš kako u Bibliji apostol Ivan kaže: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“

Ako ga vidiš na nekom boljem mjestu, dragi Jerko, pozdravi nam našeg Niku. Bez vas dvojice ništa nije i neće biti isto. A ovaj kratki tekst je moj konačan oproštaj s tobom. Što bi sve dao za još jedan razgovor uz jeftinu kavu iz aparata, brate moj. Zbogom.

Počivao u miru.”

 

 

Andrej Kozina

“Ljeto je, glasnik lijepog u prirodi se kazuje. Manjak slobodnog vremena postaje višak kada se Studenti nađu činiti i da rade, i da uživaju. Maestral, puše s mora. Zagrebu nije eto česta pojava, no tu i tamo nađu se Neki. Koji isti predstave, more su bitkom. Ljeto osmijehom. Ovim hodnicima, Našim mislima, i srcima…možda neće više strujati “blagi maestral” Tebe, no svaki Vjetar – nježan i topal na Tebe će da Nas sjeća, a Ljeta će biti, mnoga…Jerko Dragi! Ostaj nam u srcima, ostaj, u mislima, i budi Naši Dani! Hvala Ti na tome što Svoj si bio i ostao, do konca. Vječno Tvoji Mi smo. Jerko Dragi. Vječno Tvoji, Mi smo.”

 

 

Nikola Michael Sušec (čitala Marija Brekalo)

“Birds Sing”

Kada ptice pjevaju,
slave Gospodina!
I ja s njima slavim njega.

 

“It is 9:00 AM in America Right Now”

O how I wish right now
To be away,
And not away,
But there.

O how I wish to be away,
There, where the clouds shine
In Springtime sheen,
Where the sun reigns,
In magnifying,
There, where sky is day.

O how I wish to be there,
Away on the ways
Of my father’s walk,
As I await them when,
Of imagination’s play,
Away, I am there.

I wish to be away,
By pines and streams
And glaves and fairs
Of berries that a child shares.

Where that is, I am there,
Where the blue mountains
Swim the lake,
Where the blue clouds
Shine, so high,
Where the ever winds will
Run the sky,
Where the blue road
Leads to there.

I know, that though I wish
To be there,
I am not there, but away.

 

“Cemetery”

I saw a man on a cemetery on a cliff,
Where headstones, names, and prayers still live,
Where the lanterns smile ’round mists that lift.
Around, the clouds and memories drift.

He walks upon the manicured mountain,
Seeking, seeking youth in a fountain,
Wearing shoes and blaizer blue and long,
As old as him and the people gone.

In a pretty place, he says a prayer.
He plants a flower in air that’s fair.
On this precipice, I think Heaven can live,
If on a cemetery on a cliff, an old man believes.

 

 

Andrijan Kovačić

“Hvala svima što ste došli na ovaj prekrasan dan. Ja sam bio od Nikole najbolji prijatelj i mi smo se puno družili i prelijepo je bilo s njim. Sjećam se prvi dan kad je dekan Džinić rekao u dvorani Zagreb – ja sam sjeo na desnu stranu, Nikola na lijevu stranu – mi imamo tu jedan kolega iz Njemačke i jedan iz Amerika. Nikola je taj dan zapamtio i znao pričati o tome, kako to da baš jedan iz Amerike i jedan iz Njemačke dođu ovdje i studiraju oba dva isti smijer filozofije i kroatologije. Umjesto da smo si bili neprijatelji, da smo si bili konkurencija, mi smo se baš spojili. Baš smo si bili dobri. I jako mi je žao njega da je na takav način otišao, s njime je isto otišao jedan veliki dio mene. Puno se moglo od njega naučiti. On je uvijek volio poeziju, volio je opisati svakodnevni život, a skupa smo isto napisali nekoliko pjesama, razgovarali o tome, šetali smo se po gradu i filozofirali skupa, imali teme, bilo je vrlo dobro. Htio sam ovu priliku iskoristiti i vama pročitati jednu pjesmu koju sam ja napisao u inspiracije na njega, u Sesvetama dok sam stajao pored pruge. Jednostavno pokušavam uzeti sve dobro, kakav je on isto bio, takav čist i dobar čovjek i pokušavam isto živiti po tome kako je on živio i pokušavam svijet oko mene opisati s poezijom, kako je to i on radio.

12 sati, pored pruge.

A second night passes

And we are still at the tracks

Where the heavy railroad trains pass

They rumble and growl

As they’re passing by

No one in sight expects us out here

No one except me

Standing under the tree

While the last rain drops of the night

Fall on my head and with delight

I look up to a bright sunny day

To the leaves of the tree and the joy that they bring

Thinking of my friend

Where has he been?

Druga noćna propusnica

I još smo na stazama

Gdje prolaze teški željeznički vlakovi

Tutnjaju i režu

Dok prolaze

Nitko ne očekuje da smo ovdje na vidiku

Nitko osim mene

Stojeći ispod drveta

Dok zadnje kapi kiše noći

Pad mi na glavu i s oduševljenjem

Gledam u vedar sunčan dan

Za lišće drveta i radost koju oni donose

Razmišljajući o svom prijatelju

Gdje je bio?”

Čitanje studentskih poetskih radova – Slobodan stih

Anja Opačić – Filozofski Fakultet (Anglistika i Komparativna književnost), 3. godina

Želja

Ja sam komet s dugačkim zlatnim repom
što leti nebeskim
prostranstvom;
ja sam otkinuti komadićak
vječnosti
što je svoj put započeo s
izgnanstvom.

Ja sam čuvar ljudskih
želja
koje čujem dok šapućete pod zvjezdanim
nebom;
ja sam razarač vaših
svjetova
ispunjenih vatrom, ispunjenih
ledom.

Ja sam kratkotrajna crta
na nebu
koju ugledaš, trepneš i više je
nema;
ja sam izgarajuća kugla u
svemiru
blistavi bljesak davnih
vremena.

Ja sam nečiji usklik, ja sam nečija
nada
ja sam vatrena oluja što bijesni
u tami;
ja sam sekunda na zemlji, sto godina
na nebu
ja sam znak da niste
sami.

 

Dva bijela krila

Dva bijela krila
kroz koja struji svježi zrak
Obavio je mrak iz dubina
noseći prastari sablasni frak.

Da im priđem bliže,
ne mogu jer više ne pripadaju meni,
Stoga ih gledam iz daljine
skrivajući se u obližnjoj sjeni.

Časak, dva i toplina prožme
stakleno perje što me skrivat znalo
Nedugo zatim ugledah lice
što mi je moja krila kralo.

Gledasmo se tako, stranac i ja
on na krilima ja na tlu,
Nesvjestan visine, nesvjestan leta
nesvjestan da zapravo nisam tu.

Često pomislim na svoja krila,
jesu li mu utočište kao nekoć meni
Jesu li mu najdraže mjesto na svijetu
u mračnoj utrobi dok su obrazi još sneni?
Često pomislim na svoja krila
je li ih on zatvara i je li ih gleda
Zna li on da se s njima
moglo vinut sve do neba?

 

 

Mihaela Helešić – Tekstilno tehnološki fakultet (Dizajn tekstila), 2. godina

IDEJE

mi netko odavna
kroz uši upuhuje u misli
pa ih spremam
na platno ili papir
u torbu
ili na ramena
satkana sam od ideja
tamo gdje idem
čekaju me uvijek
nekad u neravnosti mora
u zapaljivosti strasti
pa zato idem jer
bez njih je tama
bez njih je sivo
bez njih se rasplićem i raspadam

ONA

gledam je kako stvara
oblikuje i priprema prostor
razmata platno
kvači ga na ploču
i s prelijevanjem boja
jedne u drugu
druge u treću
i ona postaje sredstvo boja
daje
svoje strasti misli i dušu
sebe
prstima boji
u novom pikazu
na komadu platna
držeći sjećanja obuzetosti
nanosi nanose utjehe
debele linije vjernosti sebi
koju upoznaje okrećući stranice

 

POŽARNOST

zaljubljen ili zadubljen
u mene ili sebe
zaljubljeni su ionako
samo zadubljeni u nježnosti nečije pojave
ne slute
drtureći svakim vjetrom
kao dahom
beskrajnu požarnost situacije
iz čije vatre ostaju samo
samo ozebline
hvala ti na ljetu
biram jesen
umjerenost manje boli
manje od razlike mog ranog ljeta
i tvoje jeseni
doba nam se nikad neće poklopiti

 

Petra Maruna – Pravni fakultet (Socijalni rad), 5. godina

Budi kao bura

Budi kao bura!
Silna ženo snažna!
Nepredvidiva,
Zanosita.

Budi kao bura!
Ruši, mijenjaj, budi,
Ponekad hladna.

Budi kao bura!
Silovita!
Glasna!
Bučna!
Ostavi trag na moru od svijeta ovog.

Budi kao bura!
U duši svojoj,
Uzburkaj unutarnje valove!

Budi kao bura!
Naježi kožu kraj koje prođeš!

Budi kao bura!
Blistaj, ne naiđi prepreka!

Budi kao bura!
Snažna!

Moja najdraža životna melodija

Kako da te opišem?
Da ti kažem da si moje more?
More,
U koje se utopim kad mi se više neda
Živjeti
Kotrljati.

Kako da te opišem?
Da ti kažem da si moja planina?
Planina,
Koja stoji snažno, a grli još snažnije
Braneći me od bure vlastitih
Grešaka.

Kako da te opišem?
Da ti kažem,
Da si onaj dio mene o kojem sam maštala
Kao srednjoškolka,
Sjedeći ispod crvene gromade,
Slušajući beskraj tišine, pokoji val.

Kako da te opišem?
Da ti kažem,
Da si drugi dio moje ove sanjarske
Duše.

Da ti kažem da si moja najdraža životna
melodija.

More
More moje,
Dajen ti se cila.
Puštan ti sve,
sve tuge, boli, breme.
Puštan ti,
da me preuzmeš,
da me zacijeliš svakin valon tvojin.
Puštan ti da me odneseš, zaneseš,
Da zaboravin.
Da odletin mislima svojin,
dok mi govoriš,
kako dok je tebe nikad neću biti sama.

 

Marija Šulentić – FHS (Kroatologija), 2. godina

LANJSKO CVJEĆE

Dok ležim u tami, vani je samo mjesec
i moje suze.

Moja duša zna da povratka nema
i da mora dalje.

moje srce zna da nije jako sad
i da je feniks još daleko od njega.
Ali zna da će feniks opet doći

Ova sol, ova gorčina je teška.
Ne želim ti da krvariš kao ja
sada i ovih dana.
Dalek si, daleko si

Tvoja duša više nije uz moju
Ona je sretna i bezbrižna;
Bez briga koje muče zaljubljena čovjeka.

Ja sam i sama i daleka, daleka,
daleka od tebe,
Koji si mi nekad bio sve.

Imala sam te jedno davno proljeće.
Naše će mjesto uvijek ostati
uz visoku travu i potok.
To je bilo moje sretno i bezbrižno proljeće
Kada nismo ništa imali,

a imali smo sve.

Moje vrijeme će opet doći.
Dići ću ja val tuge i boli sa sebe.
Kročit ću svijetom – sama.

Samo mjesec, uštap
i noćne ptice
znaju što je u meni,
znaju za što sam stvorena.

RIJEČI

Baš kada su trebale početi,
prestale su pisati,
Obje.

S njima nisam mogla riječi slijevati
i tintom po papiru vesti.

Možda su te riječi i same
nestat htjele
pa se nisu žurjele
da me usreće.

Ali, ipak su došle,
ne puno njih.
Ipak dovoljno da se po papiru razliju
I naprave umnu misao.

 

DVA MJESECA

Noćas sam te vidjela
Bio si ovdje
Na mojem djelu neba
Što se kroz staklo pruža.

Ne samo jedan,
dupli si bio
veliki i mali
sjena i reflekcija.

Igrali smo se kuka-vice.
Pomicanjem i trzajem moje glave
i ti si šeto
gore – dolje, lijevo – desno.

Sada si nesto.
Mrak.

 

Andrej Kozina – FHS (Kroatologija i Filozofija i kultura), 5. godina

“Vidiš li se u Mojoj ludnici?”

Ljubav nije odabir
Ne-ljubav, je
Zato proljevam tintu
Dok pišem ti pismo
Gdje govorim Ti, Sve
Kada te nema, nedostaješ
A ja lažem se, da
svejedno mi je
Bojim se, izgubiti te
Prije, nego te i otkrijem
Upoznajemo se, cijeli život
Što brže krenemo, dalje ćemo stići
Tada odlući,
Vidiš li se, u Mojoj ludnici
Blizu, ali daleko
Našoj će sreći doći dan
Da nađemo u javi se
A ne samo, snovima
Pa ću skupiti snage
Da raspletem misli
I kažem ti što značiš mi
Dok te ljubim, mislima
Sve tvoje mane, prednosti su
Zbog njih si me
i zavela
Sve tvoje prednosti, moje mane
Na njih sam ponizan

“Eh”

Eh da mi je očiju drugih boja
No onda bi Sve bilo drugo
Moje oči možda bi bile isto
No bilo bi i sve lijepo, ružno
Obrnuta vladala bi pravila.
Eh da sam drugo, bar te ne bih volio dugo.
Možda te uopće ne bih volio, jer bi i ti bila
To Drugo
Sram me priznati da zaista imam, tip.
A eto, imam.
Pa u snove bježeći, budim se jer život ne mogu
probdjeti u spoznaji.
Taj tip Ti si.
Tvoja kosa, tvoje oči.
Koje proklinjem, kojima se ipak potajno i
nadam.
Koje moj su svršetak, konac i kraj, i sve kako
“to” riječi i um mogu da proglase.
A ipak ne živim romantičarske fantazije smrti jer
znam da sasvim normalno je što osjećam.
Čak štoviše, bojim se trenutka – a znam da
nužno dolazi, kada ću morati Ti biti pred
Drugima.
I ljubav nekome, dokinuti.
Ali “to” biti Čovjek je.
Različiti, među Istima.
Leće i naočale.
Ali i dalje očiju,
bez boje kestena.

“Sadakovka”

Daj mi da sakrijem se
Pod kišobran tvojih misli
Da čuvam te od tebe, sebe, nas
Da cjeljujem ti te rumene usne
tvoja petrojelka budem,
kada zaplivaš u mrak
Neka bolja vremena
Gledam kroz oči stilema
Što vidio sam taj prvi dar
Kada usta zbog mene si otvorila
riječi iz tog slapa potekoše kao poplava sna
Ima nešto u tom licu
Toplo, meko, dobro
Što smije se poput Slike
Pod piramidom prozirnom
Nad kojom grad i mjesec bdiju
A nago nebo, pjeva pjesmu ukonačnog
Da otkupi noći
Kada prolio sam boju
Za onime što nisam slikao
A dušu plamenome bogu
Spreman sam bio dat na dar
Nebo, zemlja Ti i ja
Tuga, sreća, oči, taj dan
Sve to plete Naš elan
I da prizovem one Solomonove demone,
sve su to misli moje
Ne da zlo čine, već dobro
Da čuvaju nit života tvoju
Kad Svemir odlući stat
Sve to put je taj naš
Koji pod svijećom i perom
Piše samo, neki podmukli vrač
Ta zaljubih se u oči
Ono što u njima sja
Padoh na grudi, usne i taj vazdani dan

 

Ljiljana Varga – Filozofski fakultet (Kroatistika), 1. apsolventska godina

Mene nema

Dragi čitaoče, mene nema.
Nema ni papira, ni tinte, ni crnih mrlja.
Slova već odavno rukom ne pišem.

Dragi čitaoče, mene nema.
Nema me u stihovima ni riječima.
Netrpeljivi muk stvorio je prazninu.

Dragi čitaoče, mene nema.
Nema me u pjesmama ni rimama.
Mašta je odavno napustila pozornicu.

Dragi čitaoče, mene nema.
Nema zlatne knjige mekih, tankih listova.
Vrijeme je ispraznilo police.

Dragi čitaoče, mene nema.
Nema uzbrkanih misli i precrtavanja grešaka.
Mene nema niti će me biti.

Metafora

Trebaš mi ti i tvoje slatke riječi.
Pelin i med uz dvije kockice leda
i tanku krušku limuna.

Da u udobnom naslonjaču s
kristalnom čašom u ruci mogu
slagati metafore i alegorije o tebi.

I nisam ja od velikih riječi,
ali o tebi bih pisala samo
najmekše sintagme.

Ti spojevi punoznačnih riječi
pokušali bi zaigrano opisati
osjećaje koje namjerno izazivaš.

Živote dodiruješ slučajno, ali i
dovoljno namjerno da pomrsiš
planove i probudiš leptiriće.

Svaka tvoja pojava budi
trnce u rukama, a kožu ježi.
Tvoja skromna moć pokreće svijet.

Trebaš mi ti i tvoj mir.
Zagrljaj koji pruža utjehu
i pali onu malu iskru u očima.

Trebaš meni, ali i drugima.
Da nam obogatiš i ispuniš
živote, pokažeš svoju smjelost.

Ti si impozantna, mnogi ti
se dive. Misle da si
misteriozno nedostižna.

Ali ne znaju oni
da te svi mogu imati,
ali
ne mogu te posjedovati.

Pruži mi ruke
da ponovo osjetim labuđe
pero na svojoj koži.

I budi blaga, kao i uvijek.
Stavi svoj božanstven osmijeh
na moje blijedo lice.

Molim te, ostani!
Dopusti da uživam u
tvojoj blagoj prisutnosti.

Jer sve što postoji,
tvojim žuljavim rukama je
stvoreno,
žrtvom pelikana.

Plemeniti metal

Kada bi mi zlato
pred noge prostirali
oni što zlato ne cijene,
i kada bi mi
dijamante nudili oni što ih
prvi u blato bacaju…
…bilo bi od mene
nekako neumjesno
dati potvrdan odgovor.
Jer…
nije zlato samo sjaj
što gramažom
mjeri svoju
skromnu
vrijednost.

 

Marina Jurčić – FHS (Sociologija i Filozofija i kultura), 1. godina

Ona živi u hladnoj sobi

ona živi u hladnoj sobi.
njene prilagodbe dolaze
u epizodama.
1.
prsti su joj plavi i usne joj pukle
hladan zrak je teži i zato pada nisko,
tu gdje joj je poznato
to što je nisko je malo a što je malo, je krhko
2.
ruke su joj sada pokrivene i njene noge imaju
slojeve
unutar svakog zrak je prodrio, ali on ne gasi
bivanje toplih pokušaja
hladnoća gura sobu u zapuštenost i svi kukci
gmižu u njene slojeve
i oni smatraju da je to samo proba.
3.
njeni napadi se skrivaju i moji zglobovi se ne
miču
nazeb ulazi u njenu glavu
šumovi su pojačali nisku temperaturu i njena
glava sada potiskuje razum
ledenost je sada u svakom djelu tijela i sužava
uloge.
4.
van njena prostora, vanjski, dolazi toplina
prozor glumi barijeru kao da ne zna što je udoba
njen osobiti organ ju poznaje.
5.
prevlast mrzlih zidova toplina dolazi i slama
staklo
ali ne pokriva hladnoći prilagođen razum
kukci izlaze na svoje uobičeno prebivanje i u
tijelu ostavljaju rupe
proba je postala glavni čin.
6.
hladnoća je postala lagana
sada je prostorno uravnotežena
nije više glavna
ostaje uporna kao prvi prioritet
slojevi joj analiziraju glavni čin
reguliraju promjenu
Njezino tijelo više ne zna koje je ovo godišnje
doba.

Produžena ruka svijesti

U sebi nosim bol za koju nisam ja kriva.
I sa svojom boli nosim se bilo čime što stoji
kao moja produžena ruka svijesti.
Otac je koštao našu četvrtinu i našu majku
sa 6 dugih epizoda.
Spoj njihovih počela napravili su naš početak.
Danas pokrivamo sve rupe koje su nastale u
našem počelu:
jer svaki ga dan povlačimo dok ignoriramo da je
šupalj sa svih strana
Počelo prethodi pokrivanju rupa a rupe ovise o
njemu
Zato i stojimo na mjestu.
Trganjem počela trgamo i majku i majka cjepka
nas
malo pomalo, ona više nije naš čvrst
prethodnik.
Grižnjom savjesti trga ga i otac – njegova grižnja
ipak njegov je poticaj.
Oni više nisu cjelina
i mi razjedinjene se držimo svih rascjepkanih
ostataka ;
trgamo ih i topimo suzama
dok oni ne nestaju,
ali sad su natopljeni solju.
Naša četvrtina podijelila se na dvije polovine.

1.
Imamo li u istim rukama kojima smo držale
suzama natopljenu rascjepkanost onog što smo
nekad bili, mjesta za svoja vlastiti početak?
Već ih polako prljamo i topimo ostatcima starog
; i naše su ruke oštećene i ne mogu jednako
paziti na novo.
I nas izjeda ta nemogućnost.

2.
Sitne su žrtve vremena
i vrijeme ih je osudilo da osiromašeno počelo
cjepkaju i šivaju iz dana u dan,
a one ne znaju baratati iglom.
Zato i stalno krvare.
A mi si ne možemo oprostiti za tu prolivenu krv.
(Što meni ostaje?)
Meni ostaje da u sebi nosim bol za koju nisam ja
kriva.
I sa svojom boli nosim se bilo čime što stoji
kao moja produžena ruka svijesti.
Nju jedinu držim u svojim solju izgriženim
rukama i upravo joj tako godi.

Manja si od zrnja što si posvud prosipala

Ti u sebi nosiš zrnje i tvoje zrnje potiče iz crne
zemlje
iz njene rodnosti niče gnjil plod
ni kriv ni dužan, već je obilježen;

nastaju na crnoj zemlji i jači su od poriva za
rastom a ti si gnjila i to oni osjete,
zato ne možeš ući u njihove čari

ignoriraš svoj korov i čini ti se da od zrnja možeš
pobjeći dok ga zapravo sipaš za sobom;
i manja si od zrnja što si posvud prosipala.

nisi ni cvijet – ti si korov, njihov konzumerizam
te ne želi
nekad spustiš granice principa ali tada samo s
tebe spadne još jedan list

ti si stvorena od zrnja i stvorena si da budeš
sama
tvoja je zemlja crna i u tebi je tama
ti samo možeš načiniti odraze svog roda, ali ti
nećeš u čar procvjetati

 

Lara Petković – FHS (Sociologija i Kroatologija), 1. godina

1.
Kad zora svane probudi se razgovor između
mene i tebe
Ipak, bolje mene i sebe
Razgovor teče sjećanjem na onu zapaljenu
cigaretu koju si palio svake noći
Znaš, ona i dalje stoji tamo gdje joj je i bilo
mjesto
Ne, nisam ju bacila kao što si očekivao
Molim da se barem okrećeš u snu
Da barem vičeš pa da spoznaš muku
Zapravo, ionako nemam želju da ti pružim ruku
Sada ja tebi okraćem leđa
Iako i dalje mirišem taj isti jastuk, ali ne nije to
to
Pozdravim prijateljicu zoru i taj stari opušak kraj
noćnog ormarića i one oronule lampe koju si mi
kupio da bi lakše pronašao mir u cigareti
ili da bih lakše pospremila nered iza tebe
Jel do cigarete, zore, jel do tebe?
Ne znam,
Ali molim da mi se barem ovo ne ponovi svake
noći
Nemam želju sjećanja na tvoju mržnju koja je
tekla tvojim mislima
Dok je moja ljubav vapila za pažnjom

2.
Nakon čuvanja kupio si mi burek
Zamarala sam se da ne potrošiš previše
Mislila sam da onih urednih deset kuna znači
bogatstvo
A sada stojim ovdje i znam da je bilo tako
I tu smo i dalje u dijelu sjećanja ostali
Ti i ja i onaj stari lokal ispod Dolca
Vratim li se tamo jedanaesticom
Poljubim vrata i pozdravim lokal koji više ne diše
na nas

3.
Ti si me naučio kako
Ti si me naučio zašto
Ti si me naučio gdje stoji ljubav
Ali bas ti si me naučio gdje stoji mrak
Čuo si moj poziv
Moj trn koji zove upomoć
U pomoć da ga iscijeliš
Taj trn nije nešto oštar kad si tu
Taj trn si ti što mi ne dozvoljavaš proživjeti
spokoj
Ostavi si mi crnu rupu
Rupu koja odzvanja jekom
Jekom pomoći

 

Elena Ruža Pelikan – FHS (Sociologija i Kroatologija), 1. godina

Ljekovito jezero

Ima jedno, nekima nevidljivo mjesto
Ne znam gdje, ali gledam u njega često
Miruje u oblacima rajske tišine
Sve bih dala da nema te, gluhe daljine

Ondje se smiju božanske harfe mladosti
I sve se blista od nepregledne svetosti
Nema do te, iznadljudske savršenosti

Otvorilo se nebo i sve sam vidjela
Svoje treće čulo slučajno otvorila
Stajala sam tako i dugo razmišljala

Kad ova duša cijeli život iskuša
Daj da odem u divne dvore radosti
Daj mi da svjedočim natprirodnoj svetosti
Daj da se okupam u jezeru vječnosti

Čajanka

na balkonu sam čekala njegov svečani dolazak
topla kamilica otvorila je umorne vjeđe
mokre narcise mirisale su na san
no zora kao da je odisala nešto bljeđe

blaženi mir omela je podmukla tjeskoba
al’ onda sam je ugledala, nikad ljepšu,
jutarnju zvijezdu blaga pogleda
svojim mi je šapatom umirila dušu

„nemir u mnogim srcima vješto vlada.
ali da ponovno jutro svane uvijek postoji –
nada“

Straža

Jesi li poslao Mjesec
da budno pazi na ove umorne kosti

Jesi li poslao Zvijezde
da se smiješe blagu pogledu

Hoćeš li poslati i Noćne Vile
da uđu u zlatne doline

U satkane snove mira
Gdje nježna tišina svira

 

Nikola Serdar – Škola primijenjene umjetnosti i dizajna (Fotografski dizajner), 3. razred

Ponovno prizivanje

Pokušali smo se prisjetiti
Naših starih imena
Što su ostala zaglavljena
U malim teglama
Na dnu stare komode,
Negdje iza začina i starog kruha.

Gledala si sastrane,
Napetih ušiju i velikih očiju
Čekala riječi odobrenja,
Tiha zvijer.

Ne možeš rećiono što želiš
Jer ja želim više.
Želim izbaviti svoje ime.
U međuprostoru sekunde
Ti si već ugrabila svoje.

Govori sad,
Kažem ti,
Govori!

Polovica onog što nikad nije bilo cijelo

Smetaš mi
Jer susrećem sebe
Negdje na sjecištu
Živčanih stanica
Tvog vrata i tvoje glave.

Od posljednjeg poziva
Udaljile su se krupne godineIzmigoljile su se iz slušalice
Dok su još bile sitne
I ona sad leži prašnjava i prazna na stolici u
hodniku.
Hrpetina nedorečenih sati sad visi na stalku za
ključeve.

Mogao sam nebrojeno puta umrijeti
I skliznuti s tvog dlana kao kap
Kojom ćeš obrisati slušalicu
U nadi da ćeš ponovno čuti
Moj glas u cijelosti
Kad ga s druge strane dozoveš
Svojim blagim drhtajem.

 

Mia Marković – Filozofski fakultet (Germanistika i Kroatistika), 2. godina

Pusti

Pusti
atome vremena
da zgrušaju uzavrelu krv
zatvore goruću ranu
Pusti
razum
zataji logiku
zaustavi tok misli
i ne traži veze
Pusti
nemire
i nerede
i ne pokušavaj košmare
pretkati u trezvenost
Pusti
zaglušujući vrisak
i veličaj
mir
i nestalne trenutke svitanja
I ne stoj prečesto na raskršću,
Ne postavljaj suvišna pitanja,
Samo pusti
Atome vremena
Da se komešaju,
miješaju
i gnijezde
Pusti
jer samo tako možeš prašinu pretkati u zvijezde.

ONA

Ne bojim se ja za sebe, kažeš.
Znam, ti se nikada ne bojiš za sebe.
Više me strah kako će se sve ovo odraziti na
cijeli svijet,
ali ja ću raditi, dati sve od sebe, to mi je
dužnost, potvrđuješ, kao da se sve to
podrazumijeva.
Znam, uvijek si takva.
Tvrdoglavo i hrabro prkosna,
iako i sama ne možeš izbrojati vlastite
nesigurnosti.
Ne saginješ glavu,
jer znaš,
netko samo čeka da te udari po zatiljku.
Tako si i mene naučila.
Uživaš u čovjeku, svjesna kako su stvari
raspadljive.
Uspijevaš zaustaviti trenutak, izaći iz ovog
ubrzanog kružnog toka, dočekati da Sunce
zađe.
Znaš kako zaustaviti vječnost
i vrijeme natjerati da radi za tebe.
Ti si moj potpuni mir.
Baš ti, nesvjesna koliko ti dobro stoji svaka bora;
svojeglava. Iste smo.
Britka na jeziku i nježna kao svila.
Ti,
koja se nikada ne bojiš; za sebe.
I koja često podnosiš ono što je i mislima teško
progutati.
Ti, predivna ženo,
ti si moj potpuni mir.

 

Borba

Ponekad je teško ovdje dolje
beznadno,
sivo,
nit’ tiho nit’ glasno
i ništa se ne vidi jasno
jer prašina zastire put.

A vjetar oštar i ljut
ko da u inat
tad zavija krasno.
Probija se vitak kroz misli guste
i ostavlja za sobom ulice puste
oprane suzama.
I baš kad izgubi mu se trag,
vrati se časkom,
tek da srce ošine bičem,
a dušu ukroti uzdama.

A gdje duše nema
tu se poraz za porazom niže
i prašina suha usnama je bliže,
tu predug je svaki sat.

Tu čistina guši,
a svjetlost prži,
i ko zadnja nada za ruku te drži
netko prstiju slomljenih.

Tu dolje, daleko,
gdje teško je i samo biti
jer biće i htijenje vječni vode rat
ti opstani prijatelju ko proziran svat,
utopljen u vlastitoj boli,
il’ zaboravi bitku, al’ preuzmi rat
i prezri dan, ali vječnost zavoli.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *