U Francuskoj se od Francuske revolucije do 50-ih godina 20. stoljeća izmijenilo nekoliko državno-političkih sustava – od monarhije, carstva pa sve do republike. Povijesni kotač uzrok je što Francuzi posljednjih šezdesetak godina žive u, ni više ni manje, nego u Petoj Francuskoj Republici.
Francuska revolucija donijela je mnogo više od same pobune naroda, zastave, slavnih izreka Marije Antoanete i pada Bastille. Njezina ostavština, a ujedno i kasniji povijesni procesi i događaji, rezultat su onoga što danas Europa i Francuska jesu.
Prvu Francusku Republiku proglasio je Narodni konvent 22. rujna 1792. godine. Narodni konvent bio je sastavljen većinom od jakobinaca, čiji su najpoznatiji članovi bili Robespierre i Danton. Nakon Narodnoga konventa, Republikom je najprije vladao Direktorij, a zatim Konzulat, čiji je prvi konzul bio Napoleon Bonaparte. Godine 1804. ukinuta je Prva Francuska Republika, nakon što je Senat Napoleona Bonapartea proglasio carem.
Nadalje, revolucijom 1848. godine raspada se monarhija, koja je vraćena Bečkim kongresom iz 1815. godine, i ponovno se mijenja državno-politički sustav. Za predsjednika Druge Francuske Republike izabran je Luj Napoleon Bonaparte, nećak Napoleona Bonapartea. Osebujan i snažan vladar želio je ponoviti ono što je njegov stric učinio četrdesetak godina ranije te je nakon samo četiri godine Republike uspostavio Carstvo u studenom 1852. godine.
Nakon sloma Carske Francuske Luja Bonapartea, narod je ponovno zahtijevao uspostavljanje republike. Od 1870. do 1871. godine vodio se francusko-pruski rat; Luj Napoleon Bonaparte predao se sa svojom vojskom 1870. godine u bitci kod Sedana. Tim je porazom pao njegov ugled, što je u konačnici dovelo do okončanja Carstva. Vlast je zatim prepuštena Adolpheu Thiersu, koji je zakonom Rivet postao i šefom vlade i predsjednikom Republike. Slom Treće Francuske Republike dogodio se 1940. godine, nakon što su sile Osovine okupirale Pariz i većinu Francuske. Izravna nasljednica Treće Republike bila je marionetska država, poznata kao Višijevska Francuska.
Nakon Drugoga svjetskoga rata, 24. prosinca 1946. godine proglašena je Četvrta Francuska Republika, čiji je predsjednik najprije postao Vincent Auriol, a potom René Coty. Godine 1949. Francuska je pristupila NATO-u, a 1951. Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Francuska je u godinama Četvrte Republike ratovala u Indokini protiv vijetnamskoga oslobodilačkoga pokreta. Od kraja 1954. godine bila je suočena s antikolonijalnom borbom u Alžiru. Te napetosti iznimno su opterećivale Republiku, toliko da je već 1956. godine Francuska pristala na neovisnost Maroka i Tunisa, kolonija koje je zadobila još tijekom prve polovice 19. stoljeća.
Tijekom 1946. – 1958. godine Francuska je imala dvadesetak smjena vlade, što ju je činilo politički nestabilnom. Tako je bilo sve dok 1958. godine generalu de Gaulleu nije ponuđen premijerski mandat, koji je zatim, uz parlamentarnu potporu, promijenio ustav i ojačao položaj predsjednika republike. Sukladno s tim, prvim predsjednikom Pete Francuske Republike postao je Charles de Gaulle. I naravno, Peta Francuska Republika živi od 1958. godine pa sve do danas.
Francuska revolucija donijela je mnogo više od same zastave i gesla države (Liberté, Égalité, Fraternité – sloboda, jednakost, bratstvo). Donijela je promjenu, donijela je Napoleona Bonapartea, dva carstva, pet republika, ali najvažnije, položila je temelje za stvaranje modernoga svijeta, u kojemu danas živimo.
Vive la France!, rekao bi Ferouz iz istoimene slavne francuske komedije.
Reference:
- BOING, Gunther (1977). Povijest svijeta od početka do danas. Zagreb: Naprijed.
- CARPENTIER, Jean; LEBRUN, Francois (1999). Povijest Francuske. Zagreb: Brabat.
- Hrvatska enciklopedija. „Francuska“ (https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=20390)
