Razgovori sa znanstvenicima: izv. prof. dr. sc. Kristian Novak

Udruga studenata Studia Croatica otvorila je u sklopu projekta “Razgovori ugodni” novu sekciju baziranu na intervjuima pod nazivom “Razgovori sa znanstvenicima”. Cilj i svrha te sekcije su prikazati i približiti relevantne hrvatske znanstvenike zainteresiranoj publici, sastavljenoj većinom od studenata, ne samo kao uspješne u znanstvenom svijetu, nego i kao nastavnike, pedagoge, ali prije svega kao obične ljude, koji su svojim marljivim radom i bezuvjetnim trudom postigli sve ono po čemu su danas toliko poznati u akademskom svijetu i zbog čega mogu biti svojevrstan uzor mladima, koji iz njihovih životnih priča mogu učiti. Tako intervjui prate njihove uspone od njihovih samih početaka, točnije studijskih dana, pa sve do danas. Intervju s jednim od takvih znanstvenika, izv. prof. dr. sc. Kristianom Novakom, provela je Monika Jerković, članica Udruge i voditeljica Čitateljskoga kluba studenata Fakulteta hrvatskih studija.

Što je prvo na što pomislite kad razmišljate o svojim studijskim danima? Što i gdje ste studirali te zašto baš taj studij?

Pada mi na pamet kako s 18 godina nisam znao ništa ni o čemu, pa ni što bih želio postati u životu. Većinom sam bio zaokupljen sportom, tada sam već bio u seniorskoj reprezentaciji u karateu; puno se putovalo, svaki dan je bio centriran oko treninga, hrane i spavanja. Moji dobri prijatelji iz gimnazije krenuli su na pravo u Zagreb, pa sam u nedostatku vizije i ja pošao za njima, ali sam usred prvoga semestra shvatio da ne pripadam tamo. U to sam vrijeme na Šari bio cimer sa Sašom Božićem, tada klincem iz Županje, koji je studirao komparatistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa me to nekako gurnulo preko ruba. Danas je Saša uspješan kazališni redatelj, a ja sam tu gdje jesam. Prvo šest godina asistent na zagrebačkoj germanistici, doktorski studij opće lingvistike, nakon toga docent pa izvanredni profesor na riječkoj kroatistici. Od prvog se ožujka vraćam opet na germanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Pretvaram se u akademskoga migranta, ali sada barem imam jasan smjer. Znam da ću se do kraja života baviti istraživanjima na području povijesne sociolingvistike. To je područje u kojemu neprestano nailazim na fascinantne činjenice, iako se zna dogoditi da po pola godine kopam po arhivima i ne pronalazim baš ništa.

Tijekom svoga studija, na koncu i poslijediplomskoga studija, kao i zaposlenja u struci, promijenili ste dva značajna Filozofska fakulteta – onaj u Zagrebu, i onaj u Rijeci. Što nam možete reći o njima, koje su sličnosti i razlike između njih?

Iskustvo se poprilično razlikovalo, u prvom redu zato što je prelazak u Rijeku podrazumijevao i promjenu područja. U Zagrebu sam predavao sintaksu njemačkoga, u Rijeci morfologiju i tvorbu riječi hrvatskoga, uz izborne koji su više vezani za moja istraživanja. Ne ulazi mi se u dnevnopolitičke opservacije ni u krize upravljanja (i morala), pa ću samo reći da to što je riječki Filozofski manji od zagrebačkog ima svojih prednosti u smislu lakšega provođenja procesa i reformi, brže se može doći do odgovora i kontaktirati rukovodeće osobe. Mislim da isto vrijedi i za riječko Sveučilište, gdje je trenutno rektorica profesorica Snježana Prijić-Samaržija, žena s vrlo progresivnom vizijom, zdravim entuzijazmom i, kao filozofkinja, s osobitim osjećajem za potrebnu ravnotežu svih na sveučilištu zastupljenih područja. Ono što je sigurno, na obama fakultetima imam kvalitetne i vrijedne suradnike i studente. Na to se valja koncentrirati i vjerovati da stvari mogu i trebaju biti bolje. Svi to zaslužujemo.

Kako ste se osjećali kada ste napisali posljednji ispit u svojih pet godina studija? Možete li se možda sjetiti o kojem je ispitu i kod kojega profesora bila riječ? Koja je bila ocjena?

Moj je studij zbog raznih okolnosti trajao gotovo sedam godina, ali se sjećam da je moj posljednji ispit na diplomskom studiju bio Stilistika na kroatistici, kod profesora Krešimira Bagića. Živo ga se sjećam jer je bilo divno iskustvo. Ne samo zato što je ispit bio zadnji, nakon položenih gromada od Novije hrvatske književnosti i Standardnog, nego i zato što je profesor Bagić izuzetno pristupačan i otvoren, tražio je od nas koliko je i davao, i zato što mi se činilo kao da baš na tom predmetu možeš nekako sintetizirati dva velika područja koja si proučavao sve te godine – jezik i književnost.

Kad danas zavirim u svoj indeks, primjećujem jako zanimljivu stvar. Prve dvije godine sve je puno nekih dvojki i trojki. A nakon toga samo petice. Kao da mi je usred studija došao klik u glavi: „Ajde, studiraš što te zanima, nemoj palamudit. To je jednom u životu, idi do kraja i kako treba, a ne s pola snage.“

Što osobno mislite o društveno-humanističkim studijima? Koliko su važni i potrebni za hrvatsku znanost? Zašto?

To je tema za seriju okruglih stolova, ovdje mogu dati samo konciznu opservaciju.

Sama činjenica da se društveno-humanističke znanosti i adekvatni studiji često pojavljuju u ovakvim rečenicama, onima koje završavaju upitnikom, ukazuju na očigledno krivu i pomalo negativnu javnu percepciju. Budimo konkretniji. Postavlja se pitanje: koji će nam klinac sve to? Što bi se to točno dogodilo da pobrišemo posljednjih 20 godina hrvatske lingvističke, historiografske ili sociološke produkcije? Svađali bismo se oko istih stvari, ljudi bi i dalje odlazili iz ove zemlje trbuhom za kruhom, mnogim gradovima, županijama i općinama i dalje bi vladali lokalni šerifi bez savjesti, pravosuđe bi i dalje bilo u kaosu. Onoj jadnoj baki što kopa po kontejneru baš ništa se ne bi promijenilo da se nije održala ona konferencija o sakralnoj baštini ili o Vladanu Desnici prije par godina.

Ako tako postavimo pitanje, odgovor je dosta porazan. Ali ja mislim da je u samom tako postavljenom pitanju ljuta greška. Nadgradnja svake civilizirane zajednice sastoji se od umjetnosti, znanosti i sporta. To su područja koja nisu i ne smiju biti vezana za ono najprimarnije u egzistenciji. Ona su bitna jer tu egzistenciju čine smislenom, reflektiraju o njoj, čine nas većima od primitivnih oblika života. Društveno-humanistička istraživanja često su fundamentalna, nemaju konkretnu unovčenost i nemaju izravnu primjenjivost u korporativnom i industrijskom smislu. Ali čovjek je mnogo više od korporacije i mnogo više od industrije. Dok to nismo zaboravili, dobro je.

Na koliko ste znanstvenih projekata do sada sudjelovali i kakva su Vaša iskustva rada na njima? Smatrate li sudjelovanje na tim projektima korisnim za znanstvenike? Zašto?

Na pet projekta ukupno, trenutno na dva. Uvijek sam imao sreću da imam sjajne suradnike i voditelje projekata. Trenutno su to prof. dr. sc. Diana Stolac na projektu o hrvatskoj pisanoj baštini od 18. do 20. stoljeća i dr. sc. Barbara Štebih Golub s Instituta za jezik i jezikoslovlje, na projektu o Ignacu Kristijanoviću. S dobrom ekipom, istraživanje je gušt i svaki je napor manji. Kao mladom znanstveniku projekti su mi bili važni jer sam se tamo kalio i učio zanat (što ne znači da sam ga dosad i izučio), u naprednijim fazama zato što jednostavno postoje područja i korpusi koje pojedinačan znanstvenik ne može obuhvatiti iz svih potrebnih kutova.

U profesionalnom smislu, osim što ste stalno zaposleni profesor, Vi ste ujedno i jedan od najčitanijih hrvatskih književnika. Kako balansirate između te dvije karijere – nastavnik preko dana, a književnik… Noću? Ili je možda drugačije? Smatrate li da jedna karijera isključuje onu drugu? Zašto? Kojoj ste više posvećeni ili ste objema podjednako?

Loš sam u multitaskingu, pa sam koncentriran ili na jedno, ili na drugo, i to me obuzme. Budući da posao nastavnika osigurava stalan izvor primanja, o kojemu ovisi i moja sada već peteročlana obitelj, jasno je što je na prvom mjestu. S troje predškolaraca kod kuće, književna je produkcija malo usporila, ali nije stala. Uspijem ponekad povezati tri-četiri dana pisanja, ali se dogodi i nekoliko tjedana pauze. Mora se čovjek povremeno i naspavati. Dva do triput tjedno klepi me koja dobra duša pitanjem: „Kad će nova knjiga?“ Odgovor je jednostavan: kad napišem nešto što ću smatrati vrijednim objavljivanja. Ne vidim se kao autora koji će objaviti deset ili dvadeset knjiga proze. Mislim samo na jednu, onu sljedeću, i u nju ću dati sve što imam, pa makar poslije svisnuo.

Ponašaju li se Vaši studenti drugačije prema Vama zbog saznanja da su Vaše knjige, a samim time i Vi, toliko popularne u Hrvatskoj? Je li Vas ijedan od njih ikada zatražio autogram?

Iako ne volim striktno formalnu komunikaciju između nastavnika i studenata, nikada nisam ni spomenuo svoju drugu karijeru na nastavi. Znači nikada. Zna se koja je moja funkcija i uloga kad stojim pred katedrom. Ali u pravilu studenti saznaju, načuju iz medija, i nakon što kod mene polože ispit, mnogi dođu da im potpišem knjigu, a neki mi daju i svoje tekstove, koje rado pročitam i prokomentiram. Bude mi drago, naravno.

Koje ste sve znanstvene, a koje književne publikacije do sada objavili? Postoji li neka sličnost između njih?

Imam tridesetak znanstvenih i stručnih radova po periodici i zbornicima, imam znanstvenu monografiju koja se bavi višejezičnošću pripadnika ilirskoga pokreta, napose jezičnim biografijama Dragojle Jarnević, Ljudevita Gaja i Ivana Kukuljevića Sakcinskog te tri romana. Imam i srednjoškolske pjesme u zborniku Međimurska mlada lirika. Sličnosti? Uf. Iz ove perspektive mi se čini da je svaki tekst pisala neka druga osoba. U procesu nastajanja svake od tih knjiga, ušao sam toliko duboko u njih da su me promijenile i obogatile. I iscrpile, naravno. U recepciji se često spominje jezik/jezici kao ono što ima istaknuto mjesto u mojoj književnosti, a ja sam lingvist, pa eto poveznice. Ali ja to nekako ne vidim kao presudno. Ali ni moj prijatelj automehaničar na poslu vjerojatno ne vidi i ne razmišlja o tome kako mu je lice zamrljano uljem.

Koji je Vaš primarni znanstveni interes i kolika je zastupljenost istoga u hrvatskoj znanosti?

Društveno-jezična situacija u hrvatskim zemljama kroz povijest u najširem smislu, nešto uže jezični i kulturni dodiri između hrvatskoga i njemačkoga govornoga područja. To je negdje na razmeđu sociolingvistike, kontaktne lingvistike, analize diskursa. Dobar je dio hrvatske povijesti jezika do prije 20-30 godina bio posvećen istraživanju standardizacije hrvatskog, normativnih priručnika, djelovanja filoloških „škola“, a tek je u novije vrijeme u paradigmu ušlo i istraživanje nestandardnih varijeteta, jezičnih i kulturnih dodira. Nisam nikako prvi koji se bavio time, ali imam sreću što istražujem u vrijeme kada se tek takoreći mapira područje. Druga je sreća i što sam imao i imam od koga učiti. Više je imena, ali istaknut ću dva koja su sa mnom od samih početaka moga znanstvenoga puta. Prvo je moj mentor Velimir Piškorec, između ostalog pionir jezične biografistike u nas, a drugo Branka Tafra, nedavno umirovljena profesorica na Hrvatskim studijima. Njihova uzorna preciznost, ali i istraživačka vizija i kreacija izvor su stalnoga nadahnuća.

Što za Vas predstavlja pojam „gastarbajteri“?

Prvo mi pada na pamet – moji roditelji. Ako prevedemo na hrvatski, zvuči kudikamo ljepše – gosti radnici. Iako, i tu je podvaljeno jedno malo očekivanje sa strane „domaćinske kulture“. Ako si gost, očekuje se da ćeš kad-tad otići kući.

Odrastajući, doduše kratko, u gastarbajterskim krugovima, imao sam priliku vidjeti sve prednosti i mane takve egzistencije u posljednjim godinama Jugoslavije. Jedna od mana je – nakon što postaneš gastarbajter i prođe neko određeno vrijeme, postaješ gostom i tamo odakle si stigao. Čezneš za domovinom koju si zamislio drukčije, od koje ti je filterom sjećanja ostala drukčija slika od one u glavi, koja te spašavala kad ti je gore bilo teško.

Ako se vratiš u domovinu, uskoro počinješ čeznuti za redom i pravdom kakve si osjetio u Njemačkoj. Da je barem nekako spojiti te dvije zemlje, uzeti ono najbolje od svake i stvoriti svoj mali svijet, misliš si. A misliš si i kako si požnjeo upravo suprotno. Neću dalje, jer ću početi spojlati jedan od svojih, nadam se, budućih proznih tekstova.

Biste li samoga sebe opisali kao svestranu osobu? Zašto?

Ne. Imam malo strana i većinom su u nekoj vrsti trenja, povremeno i sukoba. Da mogu, izbacio bih još koju od ovih preostalih, kao pregradni zid, da stvorim više mjesta. Ali svaka mi je draga na svoj način, pa to ne činim. Nikad nisam bio od onih koji žele pokriti čim više zanimacija ili ideja, u strahu da nešto ne propustim.

Odakle crpite ideje za svoj književni rad? Imate li možda, kao većina književnika, svoju spisateljsku muzu?

Ideje mi nikada nisu bile problem, uvijek nešto vrtim po glavi, znam na autocesti stati sa strane da zapišem neku rečenicu ili sliku. Problem je što u mom slučaju razvoj ideje do nečega što je narativ traje dugo, iscrpljujući je, podrazumijeva i dosta stranputica. Traži jednostavno puno slobodnoga vremena, koje ja nemam. Muza? Želim živjeti još neko vrijeme, pa ću odgovoriti da je to, naravno, moja draga supruga. Ali želim biti i iskren, pa reći da nije jedini izvor inspiracije. Većinom su to iznimni, hrabri, odvažni ljudi, koje sreća nije mazila i koji se moraju boriti s unutarnjim kontradikcijama, često podnijeti neku žrtvu za svoja uvjerenja. Dakle, i muze i, ajmo skovati mocijski parnjak, muzani.

Prema Vama, koje vrijednosti čine dobroga znanstvenika, a koje dobroga književnika?

Kad budem bilo jedno, bilo drugo, vama ću prvima javiti. Nije lažna skromnost, ja na svojim radovima vidim samo rupe i nedostatnosti, vidim se kao istraživača i pripovjedača u razvoju. I s poteškoćama u razvoju. Imam tu sreću pa mi je publika benevolentna i to mi drži glavu iznad vode. Na pitanje ću ipak odgovoriti onime što želim prenijeti svojoj djeci – da nikada ne izgube sposobnost beskrajno se oduševiti za nešto i da imaju hrabrost krenuti prema svojoj viziji, bez obzira na to koliko se udaljenom činila i bez obzira na to koliko traži žrtve. Mislim da se i u znanosti, i u umjetnosti, i u svim drugim djelatnostima sve ostalo već nekako posloži, ako je taj preduvjet zadovoljen.

Kako se osjećate kad Vam čitatelji Vaših knjiga kažu da su se uspjeli poistovjetiti s Vašim likovima?

Odlično, to je to. To znači da su u trenutku čitanja osjetili ono što sam osjetio u trenutku pisanja. Ako stvari pojednostavimo dokraja, to svemu daje smisao. Traženje susreta u istoj spoznaji i istoj istini, istoj sreći, pa i istoj tuzi.

Potičete li svoje studente na proširivanje njihovih profesionalnih interesa? U kojoj Vas mjeri rad s njima oplemenjuje?

Prvo i osnovno, na početku semestra potičem ih da se srede i obećavam im da će biti gadnih problema i škrguta zubi ako ne nauče do završnoga ispita. Probao sam kao mladi asistent i onaj pristup „mi smo svi ovdje frendovi, poštujemo se, pa ćete vi to već naučiti jer smo si tako dobri.“ Nema toga. Mora biti trunka represije, trebala je i meni kad sam studirao. Ali isto tako, u studentu pokušavam vidjeti mladu osobu kojoj treba pozitivan utjecaj, konstruktivan komentar, ponekad i topla riječ. Nitko se u ovih 15 godina nastavničkoga posla nije bunio na moj pristup, koliko znam. Pretpostavljam da je to zato što nikada ne tražim više nego što dajem, što nagrađujem aktivnost i čak i minimum inicijative, i zato što pričam najbolje viceve. Zezam se, grozan sam u pričanju viceva.

Koji biste trenutak tijekom svoga života opisali kao najsretniji? Zašto?

Rođenje djeteta, pa tako puta tri, u mom slučaju. Slušaš kako o tome pričaju prijatelji koji su prije tebe imali dijete, ali ne shvaćaš ništa dok se ne dogodi. Nadrealno. A nadrealno je i ono što slijedi. Tri bebe, tri nespavača. Nisam se naspavao od 2014. Naravno, ima sreće i u bilo kojem pošteno odrađenom poslu, pa čak i nakon obična predavanja koje je proteklo baš dobro, ali kad već govorimo o najsreći, to su djeca.

I za kraj, što biste poručili svim mladim znanstvenicima, kao i onima koji to tek trebaju postati?

Mislim da sam na to pitanje zapravo već odgovorio. Oduševljenje, vizija, odvažnost, strpljenje. I nema predaje.

Pet brzopoteznih pitanja:

1. Kao tinejdžer vjerovao sam da ću jednoga dana… dokazati ljudima da je etimologija deserta banana split vezana za naš lipi Split. Na prvoj godini faksa moj se mladenački san rasplinuo kao paučina na vjetru.
2. Ljudi o meni pogrešno misle… da me briga što misle o meni.
3. Za mene je dobro napisan znanstveni rad… onaj koji se drži svih traženih formalnih pravila, poštuje prijašnja dostignuća u polju i daje ozbiljan doprinos.
4. Kritiku bilo koje vrste smatram… Nemam pojma. Nužnom.
5. Svojim studentima uvijek kažem… „Vaša motivacija nije moj problem. Moje je potruditi se učiniti građu zanimljivom, nastavu dinamičnom, ali nisam ovdje da vas zabavljam.“ Iako, uvijek bude barem malo zabavno.

Da ili Ne pitanja:

1. Ljubavni romani? Oh, da.
2. Horor filmovi? Buahahahahahaaaa daaa.
3. Kava? Dava.
4. Studentski klubovi, udruge i društva? Kappa Gamma Da.
5. Klišeji? Ne…izbježni.